Arbitraža

Arbitraža (engl. arbitration, njem. Arbitrage), pomirljiv način rješavanja diplomatskih (između država), vlasničkih (između poduzeća) i sličnih sporova. To je nezavisno i nedržavno tijelo kojemu stranke sporazumno povjeravaju donošenje odluke kojom se rješava njihov imovinskopravni spor. Spor rješavaju birani ili zakonom određeni arbitri, a zakon njihovu odluku izjednačava s pravomoćnom sudskom presudom. Osnivaju se unutar pojedinih zemalja pri komorama i drugim institucijama za sporove među domaćim partnerima, proizvođačima i kupcima, zaposlenima i poslodavcima i slično. Pri trgovinskim komorama u međunarodne arbitranje sporova u međunarodnim odnosima. Za stranke u sporu odluke arbitraže su obvezujuće.Arbitraže se dijele na stalne (institucionalne) i povremene (ad hoc). Stalnim arbitražama nazivaju se institucije koje organiziraju arbitriranje i nadziru provođenje  arbitražnog postupka, ali same ne odlučuju o sporu, One imaju svoja tijela , pravilnike, a često i listu potencijalnih arbitara. Na način određen pravilnikom postavlja se arbitražno vijeće ili arbitar pojedinac koji će rješavati predmetni spor. Ad hoc su arbitraže koje stranke formiraju tako da odaberu arbitra pojedinca ili arbitražno vijeće ili taj odabir povjeravaju određenoj drugoj osobi ili instituciji koja će rješavati njihov spor. Osnivaju se za rješavanje određenog  spora, a kad obave svoj zadatak, prestaju postojati. Stranke zaključuju sporazum o nadležnosti arbitraže na dva osnovna načina: arbitražnom klauzulom kao posebnom klauzulom osnovnog ugovora i arbitražnim ugovorom u obliku posebnog ugovora kojim se utvrđuje da će se sporovi između stranaka  rješavati arbitražom. Nadležnost arbitraže može se ugovoriti prije započinjanja spora, ali i nakon toga sve dok nije  započeo redovan sudski postupak. Prednosti arbitraže pred državnim sudovima su u tome što stranke same odabiru arbitražu otklanjajući time nadležnost državnog suda, stranke same biraju arbitre između osoba u koje imaju puno povjerenje, odabirom arbitra mogu u najvećoj mjeri osigurati stručnost u svim specijalnim pitanjima, postupak se provodi u ozračju pomirenja i traženja kompromisa, zbog djelotvornosti postupanja arbitraže u pravilu traju kratko, smanjuju se troškovi postupka i slično. Teškoće u izvršenju arbitražnih odluka očituju se u tomu što mnoge države odbijaju priznati ravnopravnost inozemnih arbitražnih odluka i što postoji prevelika neujednačenost zakonodavstava u pogledu priznavanja i izvršenja odluka stranih arbitara. Rješavanje spornih slučajeva u osiguranju, i to najčešće uz pomoć stručnjaka za određena područja osiguranja u kojima dolazi do spora. Arbitraža koja se odnosi na likvidaciju štete naziva se još i vještačenje, tj. Utvrđivanje visine štete pomoću vještaka koje imenuju obje ugovorne strane — osiguranik i osiguravatelj. Svaka strana snosi troškove svog vještaka, a vještaci dogovorno određuju arbitra koji donosi odluku o spornom predmetu u granicama koje su utvrdili vještaci. Troškove arbitra snose u podjednakom dijelu osiguranik i osiguravatelj. Budući da su vještaci u sporu ujedno i sudski priznati stručnjaci, zaključke takvog vještačenja prihvaćaju sudovi ako bi se spor nastavio. Vještaci ne mogu biti osobe koje su u radnom odnosu ili rodbinskom odnosu s osiguranikom ili osiguravateljem, što je predviđeno uvjetima osiguranja. Arbitraže se vrlo često ugovaraju u poslovima reosiguranja.

******

Pojam kojim se označuje rasprava radi presuđenja jedne ili više osoba koje se zovu arbitri, a izabrale su ih stranke u sporu. Arbitri obično nisu suci redovnih sudova niti pripadaju jurisdikcijama ovlaštenim za rješavanje spora.
Arbitraža u poreznim stvarima može biti propisana u ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, a također je i predmet reguliranja jedne konvencije EZ-a (v. Arbitration Convention).