Actio directa

Actio directa (engl. direct action, njem. Direktanspruch), zakonsko pravo osobe koja je pretrpjela štetu, a koja nije subjekt osiguranja (tzv. treća osoba), da naknadu štete ostvaruje izravno od osiguravatelja odgovornosti. To podrazumijeva i pravo na tužbu (tzv. Izravna tužba, lat. actio directa, engl. direct action). Opće je načelo da osoba koja je pretrpjela štetu iz nekog obveznopravnog odnosa odgovornosti nije stranka iz ugovora o osiguranju odgovornosti u kojemu osoba odgovorna za nastanak štete ima položaj osiguranika. Iz toga proizlazi da oštećena osoba ili njezin osiguravatelj (na temelju prava subrogacije) nema pravo neposredno od osiguravatelja odgovornosti potraživati naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik. Suprotno tome načelu, u poredbeno pravnim sustavima za neke je vidove osiguranja od odgovornosti predviđena zakonska mogućnost na izravnu tužbu. Tako je, naprimjer, izravna tužba u osiguranju autoodgovornosti općeprihvaćena. Pravo na izravnu tužbu uvedeno je i za neke druge vrste osiguranja od odgovornosti, a svojstveno je i pomorskom osiguranju. Uvođenje toga prava opravdava se:

 a)većom sigurnosti naplate,

 b) pojednostavnjenjem postupka, 

c) bržim ostvarivanjem naknade, 

d) udovoljavanjem zahtjevu pravnog poretka da se brzo i sigurno uspostavi prijašnje stanje poremećeno štetnom radnjom. Taj javni interes naročito je izražen u obveznim osiguranjima od odgovornosti jer je taj interes i uvjetovao njihovu obveznost. U nekim je pravnim sustavima izravna tužba, uz stanovite uvjete, uvedena i za neke vidove neobveznog (po slobodnoj volji) osiguranja od odgovornosti. Hrvatski pravni sustav pomorskih osiguranja do donošenja Zakona o osiguranju (1994.) nije poznavao ni jedan oblik obveznog osiguranja. Zakon o osiguranjuprvi put uvodi obvezno osiguranje od odgovornosti za vlasnike nekih kategorija brodica. Obveznim osiguranjem od odgovornosti obuhvaćene su brodice namotorni pogon registrirane za sport i razonodu s više od 15 kW. Osigurana je odgovornost za tjelesne štete. Ta je okolnost sama po sebi činila neizbježnim da se u naš pravni sustav pomorskog osiguranja uvede pravo na izravnu tužbu. To je učinjeno donošenjem Pomorskog zakonika. Prema Zakoniku, u slučaju osiguranja odgovornosti osiguranika za štete nanesene trećim osobama, oštećenik može zahtijevati neposredno od osiguravatelja naknadu štete koju je pretrpio događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravateljeve obveze (čl. 756., st. 2.). Zakonik ne pravi razliku između obveznog i neobveznog osiguranja od odgovornosti. To je važno uočiti jer položaj oštećene osobe prema osiguravatelju kod tih osiguranja nije isti. Pri obveznom osiguranju od odgovornosti pravni je položaj oštećene osobe samostalan i nezavisan od odnosa osiguranika prema osiguravatelju. Osiguravatelj ne može na njegov neposredni odštetni zahtjev isticati prigovore koje bi na temelju zakona ili ugovora o osiguranju mogao isticati osiguraniku. Zakon o osiguranju to izričito naglašava za osiguranje od autoodgovornosti (čl. 82., st. 1.). To načelo vrijed i u drugim osiguranjima, jer je situacija pravno istovjetna onoj kod osiguranja autoodgovornosti. Suprotno tomu, pri neobveznom osiguranju od odgovornosti, npr. u P&I osiguranju, u odnosima oštećenika (treće osobe) i osiguratelja mjerodavne su odredbe ugovora o osiguranju. Osiguravatelj može oštećenome isticati sve prigovore koje prema zakonu ili ugovoru o osiguranju može isticati i osobi s kojom je sklopio ugovor o osiguranju, npr. da je odnosna šteta isključena iz osiguranja; da osiguranik nije prethodno podmirio naknadu štete trećoj osobi i sl.