Eurodolar

Eurodolar se obično skoristi za označavanje salda u američkim dolarima na računima stranih osoba. Prefiks Euro pojavio se s razvojem tržišta nastalog u Londonu. Dugi niz godina banke izvan SAD prihvaćale su depozite u američkim dolarima. Međutim, tijekom pedesetih godina ovoga stoljeća napetost između SSSR i SAD počela je mijenjati prirodu tržišta. Računi zemalja Istočnog bloka u newyorškim bankama polako su se počeli prebacivati u banke u Velikoj Britaniji. Prebacivanje sredstava bilo je potaknuto zabrinutošću oko likvidnosti i sigurnosti dolarskih depozita držanih u ime zemalja Varšavskog pakta. S rastom tržišta raslo je i zanimanje za primanje i davanje dolarskih zajmova izvan SAD, na koje američke vlasti ne bi imale utjecaja. Tako je došlo do nastanka tržišta u Europi (tj. tržišta eurodolara). Niz drugih čimbenika također je pridonijelo rastu i razvoju tržišta eurodolara, posebice američko zakonodavstvo koje je učinkovito oporezivalo strane osobe koje su se zaduživale u američkim dolarima, i to na temelju zakona koji je sprječavao banke u financiranju dolarskih zajmova u SAD. Danas se tržište eurodolara smatra produžetkom domaćeg novčanog tržišta. Ova dva tržišta očito su blisko povezana. Zapravo, beskamatni bankovni depoziti kod Centralne banke kreću se zajedno s prekonoćnim depozitima eurodolara uz razliku između aktivne i pasivne kamatne stope od 1/16 u prosjeku. Tržište eurodolara je vrlo aktivno, a termini, kako prekonoćni tako i jednogodišnji, redovito su na kotacijama. Svaki dan skupina banaka u Londonu radi kotaciju stopa eurodolara s fiksnim datumom (tj. terminskih stopa), čiji se prosjek koristi za određivanje cijena u komercijalnim swap ugovorima. Kotirane stope određuju se kao stopa LIBOR utvrđena u 11:00 sati prije podne. Kotacije na tržištu eurodolara najčešće nose razliku između aktivne i pasivne kamatne stope s postotkom od 1/8, sa stopama LIBID, LIMEAN i LIBOR koje se odnose na ponudu, tržište na kojem je potražnja veća od ponude te na tržište na kojem je ponuda veća od potražnje.